Počelo je kako počinje milijun razgovora. Pogledom, smješkom, dizanjem obrve. Pitanjima o politici, stanju svijesti nacije, pogledu na pitanje Kosova.  O pedesetipetoj reprizi filma na jednom od domaćih kanala. Prebacivanjem loptice, i pogleda na moje grudi i vrat. Pitanja o mom načinu izlaganja suncu i suptilnim pomicanjem  korak naprijed, bliže meni. Ostavljanjem čaše pjenušavog vina na stoliću lijevo.  Iz vidokruga su nestali svi oni važni ljudi i govorancije na otvorenju izložbe mog perspektivnog prijatelja. U jednom sam trenutku uhvatila njegov pogled kojim me moli da se držim plana, dok je napirlitanoj babi iz gradske skupštine objašnjavao zašto ne voli pliš, odnosno, zašto mu se kao bakteriofobu, pliš čak i pomalo gadi. I ja sam ga umirila svojim blagim pogledom kako bi se mogao bezbrižno posvetiti svojim gostima. Bila je ovo njegova treća izložba u gradu gdje je, kao i bezbroj nas drugih, nazvan dotepencem. Dotepli smo se, da.  I ostali. Jednim dijelom odlazili, drugim se vraćali. Ovo je moj drugi pokušaj povratka.  O ostanku ne mogu sad govoriti. Taj će se dio epizode sam odigrati pred mojim očima. A možda ću i žmiriti. Ne znam sad.

„Kako to da te ne vidjeh prije, mačkice? Te oči mi ne bi mogle promaći, ne, ne.“ Moj sugovornik mi je postavio isto pitanje, naginjući se malo previše prisno prema meni i hvatajući me rukom oko struka. Dobro, možda malo drugačije.  U pokušaju da se izmaknem iz njegovih ogromnih kliješta, naslonim se rukom na stolić i pogodim točno širinom šake čašu na stalku.  Staklo se poput meteora raspršilo posvuda, po stolu, po podu, po mojim otvorenim cipelama na petu. Nikad ne nosim cipele na petu, jebemu, i baš sam ih danas morala obući, da ne mogu ni koraka napraviti. Pobjeći od ovog užasa i apsurda. Fuck, kako sam se našla u ovoj situaciji, s ovim šarlatanom ispred koji mi papirnatom maramicom briše krv? Unosi mi se u lice, dodiruje mi kosu i govori kako trebam na šivanje jer je porezotina duboka. I kako on ima auto, eto tu, u blizini, pa će on sve srediti, neka ja ne brinem. Magli mi se pred očima. Imam luđačku želju sjesti nasred ove ogromne prostorije prepune iskrivljenih lica i zagrliti koljena, nagnuti glavu prema naprijed i šutjeti.  Samo šutjeti. I gdje je sad, dovraga, Istok? Vidim babu u plišu, vidim njenu prekvarcanu kolegicu s prenaglašenim usnama, vidim i onu malenu koja se nakačila Istoku na vrat kako trepće okicama i pokriva anoreksična ramena i skriva izbodene ruke. Istok me uvjerava da joj može pomoći. Vidim i svoj akt tamo ravno na zidu. Ispod njega njegovom rukom piše „Gioia“. Kaže da u njegov život unosim radost. I to je jedino što mu vjerujem.  

„Mačkice, ne opiri se. Uđi u auto, idemo na hitnu. Ne možemo dopustiti da na toj lijepoj ručici ostane ružan ožiljak, zar ne?“ Jebote, tko si ti? Kakva mačkica? Mrzim umanjenice. Tko si ti? Gdje je Istok? Kako ga zazvati? Zar da se zaderem po prostoriji „Istočeeeeeeeee!“? Ne, ne mogu ga tako zvati. Ja ga nikada ni ne oslovljavam imenom. Zovem ga Bello. On mene zove Gioia. Neka naša glupa priča koja nas čini našima.  Ljubljana, željeznički kolodvor. Noćni vlak za Veneciju.  Slobodno mjesto pored mene. Ogroman kofer, dnevne novine, pod noktima paleta boja, uski bokovi, nemarno prebačen šal. „Drago mi je, ja sam Istok“ i pružanje ruke. Sa smješkom u očima pružam i ja ruku i zaustim „Drago mi je, ja sam...“. Prekine me i kaže „ti si Gioia, za mene si Gioia“. Stisnem mu ruku i kažem „Drago mi je, ja sam Gioia“. Bedasto, zar ne? U Veneciji silazim, hvatam vlak za Firenzu. On ide za Milano. Accademia di Brera. Još nekoliko mjeseci, kaže.  „Ciao Gioia!“ odmahuje s perona i trči prema vagonu imajući samo 3 minute za presjedanje. „Ciao Bello!“, dovikujem ja. Imam pola sata, taman za odlazak na wc, svježi kroasan posipan gorkim kakaom i kremasti cappuccino. Mestre. Hotel preko puta stanice. Provjereno. WC čist i uredan, kava solidna. „Gioia, još nekoliko mjeseci. A što ću onda?“ stvori se preda mnom.  Srkne pjenu iz moje šalice i kaže kako ga podsjeća na nebo. Ona, ona zove se nebo. Došuljaju mi se u uho Urbanovi stihovi. Zagleda mi se u oči i kaže „Požuri, imamo još  7 minuta“.

„Ne zovi me mačkice!“ histerično uzviknem ja. „Tko li si, uopće, ti?“ uhvatim samu sebe kako urlam.  I nervozno krvavom rukom povlačim haljinu prema dolje. I plače mi se od nemoći. Sjedim u autu lika koji je uvjeren da je jebeni frajer. Ne znam kako li sam si ga, uopće, natovarila na vrat. Odnosno, sad se prisjećam. Istok me dovukao pred njega, promrmljao mi u uho kako je „frajer jako važan lik, ima brdo galerija i poznaje ekipu, e daj, Gioia, mislim punčka, sploh .. znaš, ja ću gospođe... a tebi prepuštam gospodu“, poljubio me u sljepoočicu i samo se izgubio. Ja sam mu u letu poslala poljubac, opsovala i nasmiješila se liku koji je u ruci spremno držao pjenušavim vinom ispunjene čaše. Nakon laprdanja o globalnoj krizi, prebacio se na uži spektar boja, hvalio se nekretninama i galerijama, završio na mojim očima, kao uvod u monolog o mojim nogama i dekolteu (kojeg nisam niti imala, ali eto, njegovo stručno oko procjenjuje kako griješim u odabiru garderobe i kako bih trebala češće pokazivati vrat, a bogami i sve ostalo). Cijelo je vrijeme znalački vrtio čašu i razbacivao se larpurlartističkim atributima dok mu je mobilni telefon s vremena na vrijeme podrhtavao u džepu. A on postajao sve nervozniji.  Što zbog vrućine, što zbog moje indiferentnosti.

„Umukni više, jebem te! Dosta mi je više tog tvog frktanja nosom i uzvišenog držanja. Idemo sad na šivanje, a onda se zabava dalje nastavlja kod mene. Nadam se da nemaš ništa protiv jedne igre u troje, a i da imaš, jebe mi se. Onaj mali Kranjac mi te poklonio večeras, ja ću mu organizirati neke izložbe, ima jeben talent. Probio bi se i bez mene, ali ovako će prije doći do para. Posrećilo mi se, s tobom, i s njim.  Još da nisi napravila taj kaos s rukom, gdje bi nam bio kraj. Umukni ako želiš pomoći onom svom malom nadrkancu.“ naslagalo se tih njegovih izjava, jedna za drugom, sve kroz maglu i čudan šum u glavi. Što to govori ova spodoba? Meni se obraća? Kakva zabava u troje? Kakvo poklanjanje? Užasno me boli glava. Povraća mi se. Psuje mi se.  E, čut će me onaj mali kreten! Smislit ću već kako da se izvučem. Ne čujem ni vijesti na radiju, ne primijećujem ni da pada kiša, ne vidim crvenilo semafora. Brojim ulice do hitne. Sašit će mi ruku i ja ću pozvati taxi, doći kući, skinuti ovo zlo od cipela, odbaciti krvavu haljinu, natočiti čašu vina i uvaljati se u mekane jastuke. I spavat ću. Do podneva ću spavati. I kiša će stati. A Istok će do tad smisliti objašnjenje. Kao onda kad sam ga sam ga satima čekala ispred kazališta i kad se napokon pojavio, samo me uzeo u naručje i rekao „Gioia, vrijeme nema okvira. Ja sam se zaljubio.“ i nisam mogla ništa do pohvatati sve one ione ljutnje koji su se nestašno nadvili nad mene i reći mu neka priča. I pričao je. I nakon toga nestao na neko vrijeme. Ostavio poruku da ne udebljam mačku i da se ne javljam na njegov telefon. Vratio se šuteći. Nogirao ga tip.

„Stigli smo. Nadam se da nećeš divljati. I da ti neće pasti na pamet odšetati s hitne. Inače ništa od one pogodbe sa tvojim slikarskim genijem. A onaj akt, ono sam naručio za sebe. Za ured. Kad već donosiš radost, da i mene nešto obraduje, he, he.“ mrmljao je lik primivši me ispod ruke. Držala sam se za njega i na nestabilnim nogama hodala prema svjetlu odvratnih bolničkih prostorija imajući na umu samo mekane jastuke i poznati ambijent. Šav, dva, tri. Prolazilo je vrijeme s ubodima. Lik je u čekaonici srkao kavu iz aparata. Gledala sam ga kroz staklo od vrata. Bio je spokojan dok je pričao na telefon. Smiješio se. I kao da je usnama poslao poljubac nekome s druge strane. Onako, više u zrak. Sestra me pitala želim li nešto protiv bolova. Klimnula sam glavom, tražila nešto jako. Tankom iglom je ušla u moju venu i čudesna tekućina je u trenutku odaslala bol daleko. I ja sam u tom trenutku poželjela nestati daleko. Daleko. Samo da ustanem. Odjebem lika i odem. Evo, samo da još malo odmorim oči. I tijelo.

„Mačkice, idemo. Dovoljno si drijemala. Samo se nasloni na mene. Eto, tako. Hvala Vam, sestro. Da, da. Popit će antibiotik, sve je u redu, vrlo ste ljubazni. Naravno, nema alkohola i na puni želudac. Da, da. Hvala. Laku noć“ čula sam riječi. Prenio me do auta.  I vozili smo se dugo. A možda i ne, ne znam. Bila sam umorna. I u glavi nisam imala ništa. Čak su se i dobropoznati jastuci izgubili između prebacivanja iz druge u treću i naglog kočenja. Lik je vozio i navijao neki blues od kojeg su strujanja u mojoj glavi dobila još žešći naboj. Nisam znala boli li me ruka ili ne,  samo sam glavu osjećala. Bol u ruci bi me prenula kad bih se u zavoju uhvatila za rukohvat. Spavala sam i u isto vrijeme bila budna. Tražila opravdanje za Istokov pothvat. Opravdat će se on sam. Nije ovo sve bez vraga.

„Mačkice, budna si. Čekaš nas vrijedno, mmmmmm. Sve si pripremila, uuuuu.. kako si samo sexy!!!“ čula sam kako se obraća lik, no ne više meni, već ženskoj osobi koja je sjedila u mračnom kutu sobe. Na niskom stoliću uredno poredane tri lajne bijelog, flaša nekog francuskog konjaka, niti jedna čaša. Smjestio me u fotelju, u mrak. Odjednom je u kutu, gdje se naziralo oskudno odjeveno žensko biće, zabljesnulo svjetlo. Žena mu se bacila oko vrata, liznula mu uho i krenula ga skidati. On je zatvorio oči, počeo uzdisati i pružati ruku prema flaši. Onako polusvjesna, dodam mu flašu. On ispije gutljaj i ispljune ga po vratu žene koja se grčevito obavijala oko njega. Skinuo je hlače, odbacio cipele, okrenuo nju leđima prema sebi, zario joj ruke u bedra i počeo se spuštati na koljena. Ona je uzdisala i pružila ruku prema onoj istoj flaši, otpila gutljaj i bacila se na pod. On na nju i u toj su čudnoj simbiozi dopuzali do stola. Povukli svatko svoju crticu. Pogledom mi ukazali na moju, ako želim, dobacio je on. I prepustili se divljački jedno drugome. Ja sam sjedila i hvatao me smijeh. Jebote, ovo je bolesno. Ovo je fuckin' bolesno.

„Jesi se zabavila, amore? Lik je fuckin' egzibicionist, prepun para. Rekao je da traži da samo gledaš. Žena mu je mrak, zar ne? hahahahha... javi se kad si doma, da mi ispričaš, dam ti pola love, masno mi je platio tvoj akt i za ovu egzibiciju. Ne ljutiš se valjda? Gioia, Gioiaaaaa, sretan ti rođendan!!! “ zasvijetlilo je na zaslonu telefona. Osjetim jebenu bol u ruci. I zaspim.